Kao mlad urednik u tadašnjem "Jugotonu" Siniša Škarica je svojevremeno - poput većine svojih vršnjaka - bio fokusiran isključivo na rock i tadašnje mlade izvođače kojima su festivali i estrada bili ono protiv čega su se borili. S vremenom, Škarica je sazrio i prihvatio da su upravo ti stariji kolege bili njihovi preteče koji su svatko na svoj način probijali led - danas je Škarica jedan od rijetkih ljudi koji se iskreno trude održati uspomene na generacije glazbenika koji su desetljećima obilježavali neke druge, ranije generacije. Njegovi eseji prate većinu kompilacija koje danas izdaje "Croatia Records" i u čast 70 godina ove diskografske kuće sad je pred nama knjiga koja je ne samo zbirka Škaričinih popratnih eseja već i presjek prvih dvadeset godina ove glazbene institucije.
Poput legendarne knjige "Bolja Prošlost" Petra Lukovića, ovo se ne čita nužno kronološkim redom - budući da je to u suštini zbirka portreta, "Tvornica Glazbe" je jednako fascinantna na kojoj god ju stranici otvorili. Bilo da se raspravlja o atmosferi poslijeratne zemlje koja se našla u procijepu između istoka i zapada (što je rezultiralo velikim zanimanjem za Meksičku glazbu), različitim žanrovima koje je "Jugoton" objavljivao ili pojedinim zvijezdama što su svojevremeno mnogo značile, Škarica svemu prilazi s velikim poštovanjem i entuzijazmom, uvijek ukazujući kako je sve to bio odraz vremena u kojem smo živjeli a i mijenjanja ukusa široke publike koja je, konačno, odlučivala o tome što je popularno i uspješno. Kao kroničar tih davnih godina, on je tip osobe koja sve te silne detalje, anegdote i diskografske crtice zna učiniti zanimljivima i njegov zaigrani stil pisanja je istovremeno individualan i posve fascinantan, pokazujući kako je u dubini ostao mlad duhom i još uvijek ima strast za glazbu. Iskreno se nadam da će čitatelji pokazati interes za ovu knjigu (koja je popraćena poklon zbirkom najvažnijih pjesama iz pokrivenih godina) i da će se uskoro pojaviti nastavak koji bi analizirao kako su novi trendovi i mladi talenti istisnuli šlagere iz prvog plana. Ne radi se samo o nostalgiji (većina ovih izvođača je bila popularna prije nego što sam se ja rodio) već i o potrebi da se fenomen domaće popularne glazbe ozbiljno sagleda dok su njeni arhitekti još među nama.
--------------------------------
Najzanimljije tek dolazi - kupim ja knjigu (dok sam plovio po Aziji našao sam ju reklamiranu na web stranici mog dragog Petra Lukovića) i čitam ju s najvećim zadovoljstvom ali nije to nešto što se čita sve odjednom, nego zbirka eseja pa kud te inspiracija ponese. Prije par dana dođem ja tako do poglavlja koje se bavi počecima Arsena Dedića i na moje najveće iznenađenje tu Škarica citira moje vlastite riječi kada sam onomad 2014. napisao osvrt na Arsenovu prvu ploču na kojoj je mlađahni Šibenčanin pjevao twist - tu sam se ja nešto zezao, bio sam očito dobre volje ali nisam bio zločest ni sarkastičan nego iskreno iznenađen da je naš šansonijer pjevao "Let's twist again" pa mi je to ovako bilo zgodno i neobično. To se Škarici očito jako dopalo i činilo mu se simpatičnim pa je naveo, dapače citirao moje riječi navodeći kako su to misli jednog duhovitog, anonimnog blogera. Još mi se nije desilo da čitam knjigu o kojoj nađem samog sebe pa mi je to naravno bio doživljaj dana i bio sam strašno ponosan da jedan takav glazbeni autoritet kao Škarica zapravo uopće čita moje glazbene recenzije. Nema veze što sam ispao anoniman, to uopće nije bitno (tek sada sam shvatio da se nigdje na mom blogu ne spominje moje ime) no tek da se zna, dragi Siniša Škarica ako ikad ponovno svratite ovdje, mi smo imenjaci.
No comments:
Post a Comment